Kraj Parenzane

Prestanak prometovanja 

U međuvremenu, 12. prosinca 1934., na Parenzani se dogodila i zadnja nesreća, naizgled vrlo spektakularna, ali na sreću bez žrtava.

Iduće je godine nova opasnost ugrozila Parenzanu: projekt za postavljanje naftne rafinerije na području između Žavlja i rta Stramare, na istom mjestu kojim je prolazila pruga. Odluka o koncesiji za izgradnju novog pogona donijeta je 14. srpnja 1935. godine, a pruga Trst-Poreč ukinuta je 31. kolovoza iste godine. Već je u ožujku stiglo priopćenje da će pruga biti zatvorena za promet nakon dolaska zadnjeg vlaka u Trst, 31. kolovoza 1935. godine.

Dan nakon zatvaranja pruge počela je djelovati autoprijevoznička služba s četiri linije, koje su savršeno pokrivale područje na kojem je do tada službovala Parenzana. Međutim automobilske linije nisu namirile potrebe lokalnog stanovništva, niti su bile dostatne za putnički i robni transport, posebice u zaleđu.

Nakon zatvaranja prometa na željezničkoj liniji Trst-Poreč i brzog uklanjanja opreme s postaja i telefonskih veza, nastupilo je razdoblje stagnacije. Nakon što je preživjela Prvi svjetski rat te poslije pada Austrougarske monarhije još nakratko prometovala za vrijeme Italije, uglavnom životareći tračnicama za sve rjeđe putnike i sve beznačajniji teret, Parenzana je, nakon 33 godine konačno pokleknula i ugasila se pod pritiskom sve veće konkurencije bržeg i jeftinijeg cestovnog prometa. Unatoč tomu što je svojom svakodnevnom linijom simbolične 33 godine sretno spajala upravo simbolična 33 mjesta Istarske margine sa ostatkom Europe, Parenzana je doskora bez milosti stavljena na javnu dražbu.

Dražba

Dok je pučanstvo živjelo u nadi da će željeznica biti ponovno puštena u promet, Vlada je već usvojila odluku o prodaji cjelokupne pokretne i nepokretne imovine. U ime uprave državne imovine, stručni ured državne blagajne u Trstu podrobno je opisao sav materijal koji je pripadao željeznici, a temeljem tog dokumenta izrađen je popis u kojem su nabrojeni pojedini komadi materijala podijeljeni u partije, uz oznaku mjesta na kojem su u to vrijeme bili pohranjeni ili stajali na raspolaganju, te su navedene opće i posebne klauzule i uvjeti za prodaju materijala u dijelovima. Navedeni postupak opisivanja i popisivanja trajao je nekoliko godina. Dana 10. srpnja 1939. godine u svim općinama u Italiji, u Službenim novinama Kraljevine Italije i Popisu zakonskih obavijesti pulske i tršćanske provincije objavljena je obavijest o javnoj dražbi koja se trebala održati 10. kolovoza 1939. godine radi prodaje sedam dražbenih partija željeznog materijala u opremi i voznog parka ukinute željeznice. Sve u svemu, cjelokupan pokretni materijal Parenzane stavljen je na dražbu za nešto manje od četiri i pol milijuna lira. Objava poziva na dražbu iznenadila je članove istarske provincije, u čijim se uredima nalazilo i sjedište Lokalnog željezničkog društva Trst-Poreč, pa je odmah oformljen upravni odbor.

Tijekom sljedećih mjeseci održavali su se pregovori između Lokalnog željezničkog društva Trst-Poreč, Ministarstva za financije i Ministarstva za komunikacije na temu prijevremenog raskinuća koncesije. Pregovori su potrajali duže od predviđenog. Za to vrijeme dražbe su se nastavile. S raspuštanjem Vlade pokrajine Istre i raspršivanjem njenog arhiva, Lokalno željezničko društvo Trst-Poreč netragom je nestalo.

Rasprodavajući sve što se dalo rasprodati, vagoni i lokomotive tako su završili u posjedu drugih željeznica u Italiji dok o njenim tračnicama kruži jedna posebna priča. Iako nije nikada ustanovljena njena vjerodostojnost, ona tvrdi da su ukrcane na brod za Abesiniju, nekim posebnim usudom, tračnice zajedno sa brodom umjesto u Africi završile na dnu sredozemnog mora. Na sreću, sa njima nije potonulo i cijelo sjećanje na nju. Još uvijek dobro držeći i gordi, preživjeli vijadukti, mostovi, tuneli i stanice zajedno sa velikim dijelom trase što vijuga Istrom, prkosni su svjedoci priče o maloj željeznici - legendarnoj Parenzani - koja je i pored svih svojih slabosti, spajajući (premošćujući) svojom skromnom, ali ne i manje vitalnom snagom, mnoštvo različitosti, na osebujan način baštinila srž multikulturalnih vrijednosti tla po kojem je vozila.

Ukidanjem prometovanja Parenzane, pojavili su se procesi veće ili manje zapuštenosti trase i posljedično tome ostalih povezanih aktivnosti. Sve je to još bilo dodatno opterećeno i novim društvenim procesima, pojavom masovnog turizma na obali i migracija ljudi prema novim poslovima. Tako su u utjecajnom pojasu oko Parenzane u većoj ili manjoj mjeri nastali procesi odliva stanovništva, gospodarska stagnacija i nazadovanje, zapuštenost i nestajanje kulturnog života te slaba tj. otežana komunikacija tih krajeva.

Ostavština

Od ukidanja Parenzane prošlo je dosta godina, ali veliki je broj ljudi koji dolaze iz daleka kako bi prošli njenom dugom trasom, u potrazi za kolosjekom koji je pridonio stvaranju duhovne i fizičke spone između brojnih istarskih centara. Parenzana je izgradila mrežu međusobnih veza te veza između istarskih mjesta s krajnjim stanicama, koje su se nalazile na jednoj strani u Trstu, a na drugoj strani u Poreču.

Unatoč tome što su se ljudi, vrijeme i priroda međusobno natjecali u brisanju tragova male željeznice, neke postaje, sazidani objekti i dijelovi trase nisu pali u zaborav zahvaljujući sjećanju pohranjenom u slikovnim prikazima i na fotografijama. Svi objekti na trasi izvedeni su sa velikim stručnim znanjem, te su uspjeli preživjeti puno godina, a vjerojatno su u stanju još dugo odolijevati vremenu i daleko većoj rušiteljskoj sili čovjeka. Za vrijeme prometovanja željeznice Trst-Poreč, malo je ljudi marilo za spomenute objekte, budući da su bili naviknuti gledati i njima se koristiti.