Prometovanje

Otvaranje

Svečano otvaranje Parenzane, na liniji Trst-Buje, održalo se na poseban način 1. travnja 1902. godine. Zastupnici istarske pokrajine i zainteresiranih općina nisu sudjelovali zbog poznatih  neslaganja u vezi dvojezičnih natpisa. Umjesto njih bile su nazočne upravne vlasti, Ministarstvo željeznica te vlasnici, stručno osoblje i radnici poduzeća koja su radila na izgradnji željeznica, a s njima i brojno pučanstvo iz mjesta kroz koja je željeznica prolazila te žitelji obližnjih krajeva.

I svečano otvaranje dionice Buje-Poreč, 15. prosinca 1902. godine održano je bez službenog sudjelovanja lokalnih vlasti, i dalje ogorčenih zbog postavljanja dvojezičnih natpisa. Bilo je masovno okupljanje razdraganog stanovništva u mjestima dubokog i nepristupačnog istarskog zaleđa, u kojima nisu postojala moderna komunikacijska sredstva, radi čega su svi očekivali da će željeznica otvoriti put ka gospodarskom i društvenom razvoju. Posvuda se osjećao praznički duh, poklici, pjevanje, zvuk glazbe i radosni susreti sa žiteljima okolnih sela do kojih se sada moglo doći zahvaljujući odluci uprave željeznica o besplatnoj vožnji na dan otvorenja. Za mnoštvo ljudi to je bilo prvo putovanje vlakom, a za neke i posljednje.

Radi poticanja što većeg broja posjeta novom kupališnom i lječilišnom centru u Portorožu, tada u punom procvatu, otvorena je 15. travnja 1904. godine tamošnja željeznička postaja. U prosincu 1911. godine Ministarstvo je željeznica konačno odobrilo izgradnju spojne luke između Pirana i Sv. Lucije, ali električnim tramvajem.

Razdoblje nakon pripajanja Italiji

Potkraj listopada 1918. godine raspala se Austro-Ugarska Monarhija. Dana 3. studenog, talijanske prethodnice iskrcale su se u Trstu. Za Parenzanu je započelo novo razdoblje.

Parenzana je u to vrijeme bila jedina istarska pruga koja je nastavila redovito prometovati kada je austrijska uprava bila raspuštena. Postupno su nestala i vanjska obilježja karakteristična za bivšu austrijsku upravu.

Dana 1. srpnja 1924. godine pruga Trst-Poreč uključena je u talijansku mrežu željeznica kojom su upravljale Državne željeznice, pa su svi vagoni označeni kraticom F.S. Još za vrijeme vojne uprave, 1922. godine, neke nove lokomotive označene su petokrakom zvijezdom na vratašcima ložionice. Nakon pripajanja Italiji, zvijezda je zamijenjena krilatim kotačem, simbolom Državnih željeznica, a nekoliko godina kasnije sve su lokomotive državnih željeznica, uključujući i one na Parenzani, urešene liktorskim snopom.

Postaje

Na 16 postaja i stajališta (isključujući postaju Trst-S.Andrea) izgrađeno je 6 putničkih čekaonica (2 prve i 4 druge kategorije), 1 dvostruka postaja, 4 postaje s nadstrešnicom na peronu, 1 jednostavna postaja, 4 samostojeće nadstrešnice na peronu, 5 robnih skladišta, 6 platformi za utovar pokraj robnih skladišta, 1 spremište za održavanje, 1  remiza za lokomotive s radionicom, 1 vodostanica za opskrbu lokomotiva, 2 cisterne ukupne zapremine 12 kubnih metara, 2 spremišta za ugljen, 1 mosna vaga, 11 spremišta za pitku vodu na postajama, 2 stupca - lanterne s nazivom postaje s obje strane, te oprema na kolodvoru Trst-S.Andrea.

Zgrade podignute na postajama i na nekolicini stajališta Parenzane izgrađene su od lapora ili vapnenca ravnomjernih vodoravnih crta, samo su motovunski objekti od vapnenca nepoznatog podrijetla. Svi objekti predstavljaju sretan spoj funkcionalnosti i estetike. Putničke ili prijamne zgrade bile su središnja zdanja, čija je izvedba bila sukladna značenju kraja i u funkciji predviđenog prometa: izgrađene su kao postaje prve ili druge kategorije, kao kućice ili nadstrešnice na stajalištima. Najnižeg ranga bile su postaje sa svjetiljkom postavljenom uz oznaku stajališta.

Zahvaljujući sretnom spoju skupova kuća i krovova te su građevine izgledale poput malih vila, oplemenjene puzavcima i okružene malim vrtom. Obuhvaćale su stan šefa željezničke postaje i, možda, drugih službenika, ured s biljetarnicom, predvorje, jednu ili dvije čekaonice, nadstrešnicu pod kojom se moglo čekati vlak i biti  zaštićen od sunca ili nevremena. U čekaonici, pod nadstrešnicom i na otvorenom, bliže kolosijeku, bile su namještene udobne klupe, dok su se u maloj uslužnoj zgradi nalazile nusprostorije za putnike i osoblje postaje, glačaonica, spremište, prostorije za domaće životinje. Pokraj te zgrade nalazila se rupa za otpatke koju su praznili seljaci iz susjedstva.

Zgrade za putnike, na najvažnijim postajama, imale su istovjetna pročelja okrenuta prema peronima i vanjskom trgu, a  mijenjala se unutarnja dubina središnjeg prostora, koji je kod postaja prve kategorije iznosio 10,50 metara, a kod postaja druge kategorije 7 metara. Sukladno tome, mijenjao se broj i dimenzije unutarnjih prostorija. Putničke zgrade prve kategorije obuhvaćale su dva stana za namještenike željeznice, od kojih je jedan bio rezerviran za šefa postaje. Putnicima je bilo na raspolaganju predvorje, dvije čekaonice, nadstrešnica i nusprostorije. U zgradama druge kategorije nalazio se samo stan šefa postaje, a izbačene su dvije čekaonice smještene iza nadstrešnice. Predvorje, opremljeno klupama raspoređenim uz oba zida, vršilo je funkciju čekaonice.

Sve su postaje, s iznimkom onih s nadstešnicom za čekanje i stupom, bile opremljene uslužnim objektima u kojima je pohranjivana oprema za vlakove, roba te materijal za održavanje linije. Među njima najbitnije je bilo robno skladište sa ili bez utovarno-istovarne rampe i s odgovarajućom pristupnom rampom. Mosna vaga je, osim na postaji u Trstu, postojala i u Bujama i Poreču. Na postaji u Sečovlju postojala je jedna cestovna mosna vaga, postavljena uz lijevi rub ceste, kojom se prilazilo postaji: tu su se vagale pošiljke kamenog ugljena iz obližnjeg ugljenokopa.

Za prometovanje vlakova, grijanje putničkih zgrada i drugih objekata na postajama u Kopru, Sečovlju, Bujama, Livadama i Poreču postojala su posebna spremišta ugljena.

Zbog nepovoljnih visinskih parametara Parenzane vlakovima je bila potrebna znatna količina vode za proizvodnju pare. Stoga je duž pruge postavljeno osam postaja za opskrbu lokomotiva vodom: pet glavnih i tri pomoćne.

Pokraj vodotornjeva na glavnim je opskrbnim postajama unutar dviju tračnica iskopana duga jama, takozvana ložačeva jama sa stubama na obje strane, po kojima bi se ložač spuštao dok bi se lokomotiva opskrbljivala vodom, kako bi provjerio donji dio stroja te ga očistio i nauljio, ako je bilo potrebno. Takve su jame postojale i u remizama na postajama u Trstu i Bujama te u samim radionicama u Bujama, Trstu, Kopru, Livadama i Poreču.

Lokomotive, vagoni, tračnice

Lokomotive

Austrijske državne željeznice, kojima je ustupljena uprava nad Parenzanom, odlučile su da na liniji upotrijebe lokomotive serije U, poznatog i provjerenog tipa tender lokomotiva, s tri združene osovine i jednom stražnjom nosećom osovinom, koje su već tri godine uspješno prometovale na drugim uskotračnim linijama Austro-Ugarske Monarhije.

Četiri posve nove lokomotive toga tipa (U 20, 21, 22 i 23) izašle su iz poznate tvornice Krauss u Linzu i stigle u Trst potkraj 1901. i početkom 1902. godine. Radilo se o strojevima na zasićenu paru, jednostavne ekspanzije, karakterističnog austrijskog oblika, s visokim i četvrtastim spremnicima za vodu i štitnikom za vodu i štitnikom za iskre, koje je nakon Prvog svjetskog rata talijanska uprava uklonila. Prve su četiri lokomotive serije U same prometovale na Parenzani od 1908., kad su radi povećanja broja vlakova i potrebe za pričuvnim lokomotivama kupljena još četiri  stroja istoga tipa (U 37, 38, 39 i 40), iz tvornice Sigl iz Wiener Neustadta.

Krajem 1903. Parenzani je dodana parnjača sa 16 sjedišta podijeljenih na  prvi i drugi razred. Do lipnja 1904. ona je povremeno prometovala na dionici Buje-Trst, a potom je premještena na neku drugu liniju u Austriji, uz obrazloženje da nije bila dovoljno prikladna za duge uspone i spustove na Parenzani.

Povećani promet tijekom sljedeće dvije godine, posebice na dionici Buje-Trst, zahtijevao je teže kompozicije koje lokomotive serije U nisu bile u stanju vući niti s rivalicom. Stoga je razrađen nacrt namjenske tender lokomotive, isključivo za potrebe Parenzane. Bila je to serija P (Poreč) sa četiri združene osovine i zaprežnim tenderom na pregrijanu paru jednostavne ekspanzije, s 300 konjskih snaga, a teška je bila 36,1 tonu. U odnosu na lokomotive serije U, serija P imala je manje izbočene vodene spremnike, spremište za ugljen u stražnjem dijelu kabine, vitkiju i suvremeniju liniju zahvaljujući manjoj duljini i boljim proporcijama, kraćem dimnjaku i manjem i drukčijem štitniku za iskre. Ona je također uklonjena nakon 1918., dolaskom talijanske uprave.

Godine 1911. Parenzana je dobila tri takva stroja, također izrađena u tvornici Krauss u Linzu i označena kraticama P1, P2 i P3, koji su zamijenili tri lokomotive serije U (37, 38 i 40), premještene tada na druge austrijske pruge. U vihoru Prvog svjetskog rata izgubljene su lokomotive U 21 i 22. Parenzani je ostalo drugih šest lokomotiva serije U (4,7,8,31,33 i 42), dodanih za vuču vojnih vlakova koji su opskrbljivali artiljerijske baterije i garnizone na obalama sjeverne Istre; tada je vučni par Parenzane obuhvaćao 12 lokomotiva: devet iz serije U i tri iz serije P.

Međutim, nekoliko godina kasnije, jak je promet,  za koji se predviđalo da će se još više razviti, potaknuo Talijanske državne željeznice da iskoriste materijal iz tvornice Krauss u Linzu na račun otplate ratnog duga. Stoga je tvornici Officine Meccaniche Italiane (potom Reggiane) iz Reggio Emilie naručeno šest novih lokomotiva serie P s oznakama od P4 do P9, koje su postavljene na liniju Trst-Poreč potkraj 1922. i početkom 1923. godine.

Vagoni

Po popisu s kraja 1910. godine vozni park Parenzane obuhvaćao je 6 vagona za prtljagu, 2 poštanska vagona, 28 putničkih vagona (10 drugog i trećeg razreda i 18 samo trećeg razreda), 38 zatvorenih i 58 otvorenih vagona raznih vrsta i 5 spremnika od 8 do 10 kubnih metara te jedan vagon za pomoć i opremu.

Vagoni za prtljagu imali su samo jednu terasicu te jedan odjeljak za vlakovođu, a drugi za prtljagu, dok su poštanski vagoni bili bez terasice.

Putnički vagoni imali su terase, osam prozora na obje strane i središnji prolaz. U trećem  razredu bila su 32 sjedišta na 16 klupa,koje su bile razdijeljene po kupeima od 16 mjesta; središnja pregrada između kupea doprinosila je jačini ustroja vagona.

Mješoviti su vagoni drugog i trećeg razreda imali dva kupea drugog razreda sa po šest sjedišta te jedan kupe trećeg razreda od 15 mjesta, što je ukupno 27 sjedišta. Središnja  pregrada dijelila je odjeljak trećeg razreda od onih drugog razreda, koji su također bili međusobno odvojeni. Sve su pregrade imale vrata. Sjedala u trećem razredu bila su drvena, a u drugom razredu bila su obložena i tapecirana baršunom. Vagoni nisu imali nusprostorije za putnike, mogle su se koristiti samo nusprostorije na postajama čija je udaljenost bila mala. Prostor su osvjetljavale acetilenske lampe čije su ventilacijske cijevi naveliko virile iz krova. Tek nakon Prvog svjetskog rata uvedena je električna rasvjeta.

Zatvoreni vagoni sa ili bez terase na jednoj strani bili su poput onih otvorenih  visokih ili niskih rubova te poput vagona za prijevoz tereta izvanredne duljine ili spremišta za prijevoz tekućina. Vagoni bez terase nisu imali kočnicu, unatoč tomu što su imali kočnički kanal. Kočnicu su imali oni vagoni s terasom na čijoj je ogradi postavljena motka za ručno upravljanje kočnicom, koji put opremljeni i  kabinom za kočničara.

Sva kola i vagone proizvela je tvornica strojeva i vagona iz Graza, stoga su imali stalne oznake i mjere: vanjska dužina 8,12 metara za prtljažne i poštanske vagone, 8 metara za putničke vagone, od 6,78 do 7,56 metara za teretne vagone. Najveća je širina iznosila 2,40 metara. Neka kola s niskim rubovima i teretnim podom bila su opremljena kružnim pragom sa zaprekama i lancima za prijevoz dugih teretnih elemenata. Svi vagoni imali su središnji odbojnik na čijim su krajevima bili ovješeni čvrsti priključci s napinjačem na vijak.

Tračnice

Pruga Trst-Poreč imala je jednostruki kolosijek i bila opremljena čeličnim tračnicama tipa XXX Austrijskih državnih željeznica, bile su teške 17,90 kilograma po dužinskom metru, visoke 90 milimetara, s podnožjem širine 75 milimetara; debljina trupa mjerila je 10 milimetara, dok je glava bila široka 42 milimetra. Tračnice su bile učvršćene pomoću umetnutih čeličnih vezica i tri kukasta čavla na drvene pragove duljine 1,60 metara i presjeka 14x20 centimetara, koji su bili postavljeni na donji stroj od tucanog kamena širine dva metra i debljine 25 centimetara. Podgradnja je ležala na planumu širokom tri metra, s čijeg su se ruba odvajale prokapnice ili škarpe, a po potrebi je učvršćivana nizom velikih naslaga kamenja.

Tračnice su bile duge 9 metara i ležale na trinaest pragova. Na četverotračnoj dionici, onoj koju je Parenzana dijelila s normalnim kolosijekom pruge za S. Sabbu, te na nekoliko dionica u sklopu kolodvora S.Andrea (starog i novog), postavljena je, međutim, oprema tipa XI Austrijskih državnih željeznica, s tračnicama teškim 31,72 kilograma po dužinskom metru.

Postavljanje tračnica tipa XXX bilo je prikladno za prometovanje vlakova koje su vukle lokomotive maksimalne težine do 7,5 tona po osovini, s maksimalnom brzinom do 25 kilometara na sat, uz dodatno ograničenje na uskim zavojima. Najveća dozvoljena brzina na ravnim dionicama dosezala je 30 kilometara na sat.

Na zavojima promjera do 100 metara pragovi su bili od hrastovine, dok su na onima promjera preko 100 metara te na ravnim dionicama bili najčešće od ariša i tek iznimno od šumskoga bora. U cilju da se osigura veća čvrstoća pruge, na mostovima unutar voznih tračnica dodatno su polagane dvije tračnice širine 32 centimetra. Pokrivale su cijelu dužinu mosta i protezale se s obje strane za duljinu još jedne tračnice (9 metara), a na krajevima su bile pričvršćene za veliki hrastov panj vijcima s maticama. Skretnice su također bile tipa XXX, s iznimkom početne postaje u Trstu.

Objekti na trasi

Objekti na postajama  izgrađeni su u skladu s normama i tipovima austrijskih željeznica koji su primjenjivani u svim državama Monarhije. Još i danas se u Austriji i drugim zemljama, nastalima nakon raspada Austrijske Monarhije 1918. godine, mogu vidjeti objekti poput onih postavljenih duž Parenzane, premda postoje neke razlike u materijalima: u alpskim zemljama prevladavalo je drvo, a u ravnici najčešće je korištena opeka.

Parenzana je imala 604 zavoja od kojih najkraći mjeri 60 metara u polumjeru i 10,5 u dužinu, a nalazi se u 3,237 km na kraju odsjeka trase s normalnim kolosijekom. U 78. km, kod oprtaljskog vijadukta, nalazi se drugi zavoj polumjera  70 metara i dužine 234, 60 m. U prosjeku, svi ostali zavoji mjerili su 80 ili više metara u polumjeru, najčešće oko 150 m na dionici Trst-Buje, ili točno 80 m na dionici Buje-Poreč.

Duž trase prokopano je devet tunela  ukupne dužine 1530 metara. Najimpozantniji bio je tunel kroz brijeg Lucan dug 544 m, između postaje u Strunjanu i one u Portorožu, kroz koji se izravno stizalo do zaravni Sečovlja, izbjegavši tako zaobilaženje visokog rta što se pruža duboko u more sve do Pirana.  Slijedili su, po veličini, tuneli u Motovunu, Šaletu, ispod vrha Kalcini i Freskima te u Kostanjici, Sv.Vidu i dva mala tunela u Završju. Svi su tuneli bili obzidani. Portali su bili obloženi glomaznim kamenim blokovima koje je nadvisivao vršni sloj zida, dok su dva bočna zida na predusjeku podupirala škarpu.

I mostovi su pri izgradnju Parenzane bili ograničeni brojem i dimenzijama, što znači da su bili srazmjerni skromnim riječnim tokovima sjeverozapadnog dijela Istarskog poluotoka. Izgrađeno je 16 mostova poprečnog presjeka iznad 5 metara, što je ukupno 192 metra, i šest vijadukata, svi na dionici Buje-Poreč. Četiri viadukta  podignuta su između Završja i Oprtlja, a ostala dva između postaje u Karojbi i one u Vižinadi. Svi su vijadukti zidani u kamenu s polukružnim lukovima položenim na jake stupove. Postavljeni su na zavojima i odlikuju se višekutnim tlocrtom, dok svodovi lukova sežu i 15 metara u visinu.

Pored mostova i vijadukata, izgrađeno je više nasipa sa središnjim otokom ili presvođenim prolazom.

Sama dionica Trst-Poreč brojila je 538 nezaštićenih prijelaza preko ceste.